Veliki kipar i slikar Alija Rešić izlaže u Labinu

Petak, 27. Kolovoza 2021. - 0:00

U petak 27. kolovoza u Gradskoj galeriji u Labinu veliki kipar i slikar Alija Rešić, koji već 30 godina živi i stvara u Istri (Hrboki, Barban) otvara retrospektivna izložbu, čiji je kustos Mladen Lučić Luce. 

ŽIVOTOPIS 1952. - Rođen u Prijedoru /BiH/ 1970. - Upisuje školu Primjenjenih umjetnosti u Sarajevu u klasi prof.ak.Alije Kučukalća 1971. - Prelazi u školu Primjenjenih umjetnosti u Zarebu, odjel industrijskog dizajna i kiparstva kod prof.ak.Ante Despota i prof.ak Belizara Bahorića 1975. - Postaje član ULUPUH-a Zagreb.Iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prve dvije godine radi u klasi: za crtež, ak.slikara Ivana Lovrenčića; za slikarstvo, ak.slikara Ivana Šebelja i kiparstvo, ak.kipara Stipe Sikirice. 1977. - Prelazi u klasu prof.mr.ak.kipara Ivana Sabolića na kiparski odjel,gdje je i diplomirao 1980. 1980. - Radi kao suradnik majstorske radionice ak.kipara Antuna Augustinčića pod vodstvom mr.Ivana Sabolića. Iste godine postaje član HDLU-a Zagreb. 1981. - Stiće status slobodnog umjetnika pri ZUHU Zagreb 1999. - Postaje članom HDLU-a Istre Izlagao je na dvadesetak samostalnih,te sudjelovao na više skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Istri, Hrboki-Barban

 
'Žena nosi svijet, jednom je prigodom izrekao akademski kipar Alija Rešić. Sagledavši na ovoj retrospektivnoj izložbi radove iz gotovo svih faza njegovog bogatog opusa vidljivo je da je Rešić svoje stvaralaštvo u najvećoj mjeri posvetio ženi. Za Aliju ona predstavlja pojam uzvišenosti, čistoće i savršenstva, te svoje brojne aktove modelira s naglašenim pijetetom ne zatomljujući njihov erotski naboj i estetske komponente koje do njega dovode. Premda autor akcentira putenost, ženu ne tretira kao prolazni objekt požude, već suptilno naglašuje njen karakter majčinstva i plodnosti, ali i snažnu osobnost čiji ratio pobjeđuje brojne turbulencije svakodnevnog života. Ne čudi stoga da je Alija, završavajući postdiplomski studij pod mentorstvom prof. Ivana Sabolića, svoj autorski put započeo s poetično - putenom odom ženi već u svom prvom ciklusu znakovita naziva Venera. Mladi kipar u toj se seriji tek formira kao autorska osobnost te ne čudi da su još vidljivi oblikovni utjecaji njegovog profesora, ali i da proučava svjetske velikane kiparske misli Moderne, poput Henry Moora i Aristide Maillola. Taj njegov rani kiparski ciklus inventivno i suvislo sublimira spomenute kiparske utjecaje ali i postupno promiče autentičan autorski rukopis koji se očituje u inventivnom ritmu postavljanja mase u prostor, kao i u dijalogu snažnog i monumentalnog plastičkog oblikovanja s rafiniranom i svjetlosno akcentiranom teksturom površine. Rešićeve skulpture posjeduju naglašenu voluminoznu masu zatvorenu u napregnutim (kad je potrebno i stiliziranim) formama, ali unatoč njenoj statičkoj postojanosti evidentno je da taj impresivni volumen autor želi pokrenuti, na izvjestan način probiti oblikovnu strukturu i osloboditi silnu energiju koja, iako sputana čvrstinom forme, nestrpljivo i nemirno vrije ispod napete kiparske opne.

Taj rani ciklus bio je polazište, ali i jasna odrednica budućeg kiparovog umjetničkog puta trajno inspiriranog interpretacijom i tragovima Moderne. U sljedećem ciklusu, nazvanom Obala, Alija nastavlja raditi na usavršavanju kiparske forme, koja je sad ponešto istesana, lakša i elegantnija te je primjetna težnja racionalnoj gradnji prostora unutar samog tijela kipa. Paralelno s daljnjim istraživanjima različitih manifestacija forme u kiparstvu, Alija se u ovom ciklusu intenzivno bavi crtežom i slikarstvom. U početku njegovi su se crteži mogli iščitati kao predložak za modeliranje skulpture, što je bio slučaj u ciklusu Venera, dok su sada oni oslobođeni prvotne funkcije te, kao i autorove slike, predstavljaju slobodnu interpretaciju zadanog narativa. Ove kompozicije ne poštuju strogost zanatskih zakonitosti, rađene su brzo i gotovo skicozno, a odišu jakim ekspresionističkim nabojem koji ukazuje na veliki likovni potencijal autora koji svoja maštanja i vizije želi što prije realiziati kako ne bi gubili na svojoj autentičnosti. Crteži i slike Alije Rešića ne mogu zatomiti svoju kiparsku vokaciju, ali u njima je autor znatno slobodniji nego u skulpturama. Ovdje se osjeća izvjesni manirizam koji se manifestira laganim odstupanjima od zadanosti forme i strogosti proporcija što si rasni kipar kao što je Alija ne želi i ne može dopustiti kada radi u svom matičnom mediju. Ipak, crteži i slike sa svojim karakterističnim otklonima posebno su poglavlje Rešićevog umjetničkog izraza jer zorno progovaraju o njegovoj sklonosti smionom izražavanju što se manifestira neočekivanim rješenjima koja levitiraju na rubu kompozicionih i oblikovnih zakonitosti, a u sprezi s autorovim istraživanjima forme rezultiraju specifičnim modernističkim manirizmom. U ciklusu Lungo mare, koji nastaje početkom dvijetisućih godina, taj se manirizam proširuje i na skulpturu, koja je sada manjih formata, a referira se na njegove veličnom i oblikom slične forme iz osamdesetih godina izrađene u drvu kojem se autor, iako uglavnom radi u bronci, povremeno vraća. Skulpture iz ciklusa Lungo mare pokazuju odmak ne samo slobodnijim oblikovanjem već i izvjesnom geometrijskom stilizacijom figure, sličnoj onoj kakvom su bile oslikane antičke vaze dipilonskog stila. Sama je forma sada uz manirističke odmake, koji se najjasnije očituju u malim glavama, pomalo i minimalistički interpretirana, što potencira pokret, slućen već u njegovim ranim radovima, a sada zaustavljen u trenutku i imaginarno realizian namjernim stliziranjem i rotacijama osnovne (list) forme. Žena je dakako i dalje prisutna samo ona više nije primarni subjekt ciklusa, već njegov tihi sudionik što u meditativnom raspoloženju sa svojom obitelji lagano prolazi morskom šetnicom. 

Ženski akt, sada kao metafora majčinstva, osnovno je polazište i kiparska podloga Trilogije odrastanja, triptiha nastalog ove godine kojim Rešić simboličkim jezikom progovara o tri faze života; djetinstvu, zreloj dobi i starosti. Tri skulpture identičnog oblika predstavljaju u poliesteru modeliran ljudski mozak, čiju strukturu personificira multipliciran i isprepleten spomenuti ženski akt, a u kojeg autor aplicira željezne čavle i vijke. Iz zlatno patiniranog mozga djeteta vire konjski čavli, jer ljudska je potreba da svojim stečenim navikama potkivaju djecu i mladež te ih oblikuju po svom modelu. Srednja je dob predstavljena zlatno – bakrenom bojom mozga u koji su pričvršćeni vijci od kojih poneki već oksidiraju pošto čovjek u toj dobi filtrira informacije, ali je još uvijek podložan manipulaciji društvenih i političkih struktura koja se danas najčešće očituju kroz medije i bujajući konzumerizam. Starost je personificrana rđavim vijcima i bakrenom bojom, jer više nitko ne može utjecati na stečeno životno iskustvo koje polagano odlazi bez da je iskorišteno na pravi i zamišljen način. Kada sagledamo triptih iz daljnjeg očišta, evidentno je da on aludira na izgled Corona virusa, odnosno da autor i takvim asocijativnim postupkom progovara o recentnoj i zastrašujućoj manipulaciji vladajućih korporativnih struktura nad pojedincem. Individualnost i slobodu socijalnog izbora treba gušiti i nametnutim epidemiološkim mjerama jer će na taj način sustav imati znatno veću kontrolu a posredno će profitirati i farmaceutska industrija. Čovjek je danas doveden pred zid o čemu više ne može šutiti ni tihi i samozatajni kipar Alija, koji se sad prvi put upusti u ono što smo skloni zvati socijalno angažiranom umjetnošču. 

Alija Rešić kipar je koji ne izlaže prečesto, ne sudjeluje aktivno u likovnim i kulturnim strukturama, ne zanjimaju ga tijekovi suvremenosti  niti ikakva trendovska pripadnost, već povučeno stvara u osami svog atelijera u Hrbokima, pitoresknom selu na barbarštini. Dosljedan svojoj posebnoj, rasterećenoj, opuštenoj i pomalo romantičnoj poetici i izvjesnom anakronizmu čini svjestan odmak od stvarnosti te pušta da vrijeme protiče mimo njega. Svoj likovni izraz godinama njeguje isključivo kao sredstvo uživanja, a ne kao programski zadatak ili cehovsku obavezu, stoga je njegov umjetnički rad iskren i nesputan. Promocija vlastitog rada nije ga u stvari nikada odviše zanimala jer stvara samo kad to doista želi, a bavljenje umjetnošću za njega pedstavlja ekvivalent neopterećenosti i relaksakcije. Istovremeno je  homo ludens i homo faber, jer za njega prije svega vrijedi pravilo da je stvar vrijedna ako je s ljudskom rukom i radošću napravljena. U svom skulpturalnom izrazu polazi od otvorene narativnosti koju inventivnom gradnjom forme dovodi do višeslojnih interpretativnih očitavanja, koje nije jednostavno očitati pošto je bogatstvo i život oblika smisao stvaranja Alije Rešića, jer kako kaže;  umjetnost je dio života,a život je umjetnost'.

Mladen Lučić