Pretraživanje

Izložbeni projekt „Sve pršti od Sreće“

Petak, 21. Rujna 2018. - 21:30

Izložbeni projekt   „Sve pršti od Sreće“ PUČKO OTVORENO UČILIŠTE LABIN

GRADSKA GALERIJA LABIN  u suradnji sa GALERIJSKIM CENTROM VARAŽDIN predstavlja  Izložbeni projekt   „Sve pršti od Sreće“

 Kustos i selektor izložbe: Marijan Špoljar, povjesničar umjetnosti

Autori:  Vlasta Delimar, Marijan Molnar, Vlatko Vincek, Darwin Butković, Ivan Mesek, Antonio Grgić, Slaven Macolić, Gordana Kovačić Macolić, Zvonimir Haramija, Živko Toplak, Toni Franović, Gordana Špoljar Andrašić, Saša Živković, Mario Periša, Ivan Gundić, Alen Novoselec, Maša Bajc, Bojan Koštić i Tomislav Turković.

 

 

Otvorenje u petak, 21. rujna 2018. godine, u 19 i 30 sati.

 

Na izložbi će se svojim radovima predstaviti 19 autora sjeverne i sjeverozapadne Hrvatske.

 

"U „danima slave, u danima sreće“ što ih je prouzročila jedna uspješna nogometna epizoda nacionalne „vrste“ neke su se zgode, barem za ljude navikle na građanski, sekularni vokabular u javnome diskursu, morale posebno zapaziti. Od igrača, stručnoga štaba i novinara, pa do političara frcale su izjave zahvalnosti „dragome Bogu“, u onoj mjeri iznad uobičajenog, kolokvijalnog jezika koji je dopuštao zaključak kako je naš reprezentativni uspjeh zapravo Božja odluka i zahvala jednome narodu na njegovoj vjernosti, odanosti i smjernosti. Sreća koju je taj događaj proizveo (sam po sebi, ali obilato građen medijskom refleksijom) ne može se, stoga, ni iskazati u nekoj osobnoj, privatnoj, kontemplativnoj formi već mora imati ritualni, obredni iskaz i kolektivni zanos koji dovodi do transa.

Rovovska, pozadinska bitka oko konkretnoga završnog scenarija svečanosti dočeka, samo pokazuje koliko je „režiserima“ jasno da su produkcija „sreće“ i njezini iskazi nemjerljivi kapital, prije svega politički i ideološki.

Sreća je danas osjećaj, stanje, afektacija ritualizirane forme, spektakl koji u pozadini skriva svoj „namješteni“ karakter: iz prividne demokratske oblande začas može izmaknuti u totalitarnu manifestaciju. Kao i u antičko vrijeme, i danas je dionizijsko slavlje izraz egzaltacije sreće. Ako je, kao što kaže Walter Benjamin, „sreća antičkog čovjeka (jest) u pobjedničkoj svečanosti: u slavi njegova grada, u ponosu njegova plemena i njegove obitelji, u radosti bogova i snu što ga uzdiže prema bogovima“(1) onda je vidljivo i to da se nismo previše odmakli od toga vremena. Dapače, sofisticirana varijanta „slavljenja“ u današnje vrijeme samo pokazuje pravo lice i stvarnu nakanu tih svečanosti.

Dakle, nacija je sada, ako je vjerovati medijskim analitičarima, znatno sretnija nego prije Svjetskog nogometnog prvenstva. Uspjeh koji je donijela igračka moć (i božja volja) prelila se u kolektivnu sreću, čiju kvantifikaciju tek očekujemo, a konkretne rezultate predviđamo. Jer, kod nas, kao i u svijetu, svako malo prezentiraju se različita „primijenjena“ istraživanja o stanju nacije, među kojima su izvješća o „stanju sreće“ koja obuzima građane dotične zemlje vrlo česta. Ovisno o metodološkim i istraživačkim pristupima i naše je mjesto na toj skali „sretnih“ naroda fluktuirajuće, pa i podložno regionalnim diferencijacijama. Ono što upada u oči je, dakako, to da se „sreća“ pokušava kvantificirati i da, neovisno od filozofskog, psihološkog  ili sličnih tumačenja, društvo i dalje nastoji nadzirati, stimulirati i usmjeravati sreću pojedinca i „propisivati“ što ta sreća znači. To naravno, više nisu „usrećivanja“ čitavih kolektiva, koje su totalitarne politike i nedemokratski sustavi crtali na projektnim daskama svojih ideoloških, vizionarskih projekcija, ali nisu ništa manje – kao što smo vidjeli nakon Mundijala - uvjetovana društvenim okolnostima i političkim instrumentalizacijama. Modernu industriju sreće više ne zanima produkcija klasne sreće nego ostvarenje sretnog i zadovoljnog (pasivnog) pojedinca koji će biti funkcionalan dio zajednice (rada, proizvodnje, kapitala).

Sreća se više ne traži „u sebi“ i u stabilnoj interakciji pojedinac – društvo i čovjek – priroda nego se kupuje, nalazi u specijaliziranim radionicama za „duh i tijelo“, stimulira kroz korporacijske terapije i udiše kao politički opijum, a velebni sportski rezultati kao rođeni su za to (gotovo kao da im je to i cilj) da hedonističko lice sakrije stvarno naličje Sistema.

Sistem mora biti stabilan, a nesretni čovjek uvijek je destabilizator. Sreća je, u tom smislu, imperativna: kako se sreća i zadovoljstvo, po nekim istraživačima, mogu mjeriti sve je više narukvica Fitbit koje odčitavaju sve naše tjelesne i emocionalne promjene i daju orijentir vlasniku i „industriji sreće“ kojoj će se obratiti da dijagnosticiraju i osiguraju ključ za blagostanje.

U svojoj knjižici „Metafizika stvarne sreće“ Alain Badiou s velikom vjerom filozofskog entuzijasta upozorava na ovu lukavu igru Sistema i s dozom zanesenjaka apelira da ne upadnemo u društveno nametnuto zadovoljstvo, u „diktaturu zadovoljstva“ nego da usvojimo kako „stvarna sreća“ pretpostavlja negaciju svijeta kakav sada dominira. Ako je sreća dijalektička negacija zadovoljstva onda se u njezinu ostvarenju čovjek treba okrenuti od potrošačkih i partikularnih vrijednosti kao jedinih ideala prema drugom i drugačijem. Nije li i umjetnički čin realizacija te pobune?

Kako promijeniti svijet? – pita se Badiou. „Tako da si sretan. No za to trebamo platiti cijenu, a to je da s vremena na vrijeme budemo stvarno nezadovoljni.“ (2)

Naziv izložbe „Sve pršti od sreće“ parafraza je poznate Kožarićeve umjetničke izreke, pa je, kao i njegova, suštinski dvosmislena: s jedne strane, potvrđuje vitalističko načelo i optimističku projekciju života, a s druge strane, zbog svakodnevne evidentne sumnje u istinitost te apodiktične tvrdnje, ona se može uzeti samo kao ironična konstatacija.

Sreća se ne traži u sebi ili zaziva kao ritualna vjera, kao nada, nego se kupuje, organizira i projektira. Moderna industrija sreće, kako u istoimenoj knjizi piše britanski politolog i politički ekonomist William Davies, podstiče nas da nadgledavamo vlastito tijelo i duh, da to pretvorimo u opsesiju. Nitko više ne baca novac u fontanu da bi zaželio sreću, kako kaže mladi koprivnički vizualni umjetnik Bojan Koštić, u performansu i video-radu s ove izložbe.

Na putu između pseudoduhovne svjesnosti i pseudoznanstvenog mjerenja, ostajemo nesvjesni društvene dimenzije sreće. Ali, rekli bi, podjednako i njezine osobne, duboko privatne dimenzije.

Može li umjetnost biti katalizator sreće, a umjetnik onaj koji, kako kaže Badiou, zahtjeva dimenziju pobune?

Nisu, dakako, svih devetnaestoro autora s ove izložbe pobunjenici i istraživači, ali pokušavaju djelovati kao pojedinci koji osjećaju i promišljaju neposredni život oko sebe i njegove manifestacije. Na naslovnu temu ne referiraju se doslovno niti je određenje Mjesta (pre)važno za konfiguraciju njihove umjetničke prakse. Za nas oni su, koncepcijom uvjetovani, izabranici umjetničke prakse koja se odvija „na sjeveru“, pri čemu nam mitovi o umjetničkoj geografiji ovaj put doista ne određuju ni izbor ni sadržaj, ali nas ne nukaju ni na postupak dekontekstualizacije." (Marijan Špoljar... iz predgovora katalogu izložbe)

 

Autori:

VLASTA DELIMAR

Rođena je 1956. u Zagrebu. Umjetničke akcije i performanse radi već preko 40 godina. O njezinu djelovanju objavljeno je nekoliko publikacija, priredila je retrospektivu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2014. godine, a organizatorica je međunarodnog susreta umjetnika Moja zemlja Štaglinec kraj Koprivnice. Živi i radi u Zagrebu.

MARIJAN MOLNAR

Rođen je 1951. u Reki kraj Koprivnice. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Priredio je niz izložbi, akcija i performansa u zemlji i inozemstvu, a o njegovu radu, pored mnogobrojnih prikaza i studija, objavljene su i dvije monografije. Živi u Zagrebu.

VLATKO VINCEK

Rođen je 1959. u Koprivnici. Završio je ALU u Zagrebu. O njegovu djelovanju objavljena je monografija 2007. godine (tekstovi: Silva Kalčić, Ivica Župan, Marijan Špoljar). Živi i radi u Zagrebu i Koprivnici.

DARWIN BUTKOVIĆ

Rođen je 1962. Završio je slikarstvo na ALU u Zagrebu. Živi, radi i permanentno izlaže u Otvorenom ateljeu u Varaždinu.

IVAN MESEK

Rođen je 1971. u Varaždinu. Završio je ALU u Zagrebu. Ove godine tiskana je monografija o njegovu radu (autor Branko Franceschi). Živi i radi u Varaždinu.

ANTONIO GRGIĆ

Rođen je 1973. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Djeluje kao samostalni umjetnik. Radi prostorne instalacije i intervencije, performanse i objavljuje radove iz teorije umjetnosti i vizualnih komunikacija. Živi i radi u Koprivnici.

GORDANA KOVAČIĆ MACOLIĆ

Rođena je 1966. u Varaždinu, a završila je ALU u Zagrebu. Priredila je niz samostalnih izložbi (i u suradnji sa S. Macolićem). Živi i radi u Varaždinu.

SLAVEN MACOLIĆ

Rođen je 1964. u Zagrebu, a završio je ALU u Zagrebu. Priredio je sam ili u suradnji s Gordanom Kovačić Macolić niz izložbi. Živi i radi u Varaždinu.

GORDANA ŠPOLJAR ANDRAŠIĆ

Rođena je 1965. u Molvama, a završila je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ove godine tiskana je monografija o njezinome radu, autorice Ive Korbler. Živi i radi u Koprivnici.

ZVONIMIR HARAMIJA

Rođen je 1978. u Čakovcu. Završio je ALU u Zagrebu. Živi i radi u Koprivnici.

ŽIVKO TOPLAK

Rođen je 1946. u Varaždinu. Sudjelovao je na mnogobrojnim izložbama i kolonijama. Godine 2017. objavljena je monografija o njegovu radu. Živi u Varaždinu.

TONI FRANOVIĆ

Rođen je 1964. u Zagrebu. Završio je ALU u Zagrebu. Predavač je na Sveučilištu Sjever u Koprivnici, a živi u Legradu.

SAŠA ŽIVKOVIĆ

Rođen je 1970. u Koprivnici. Diplomirao je na ALU u Zagrebu. Živi i radi u Zadru, Gospiću i Križevcima.

MARIO PERIŠA

Rođen je 1972. u Livnu (BIH). Predaje fotografiju na Sveučilištu Sjever u Koprivnici i Varaždinu. Živi u Koprivnici.

MAŠA BAJC

Rođena je 1980. u Čakovcu. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a stekla je i diplomu na Rochester Institute of Tehnology u Americi. Radi kao asistentica na ADU u Zagrebu, a živi u Čakovcu.

BOJAN KOŠTIĆ

Rođen je 1988. u Koprivnici. Završio je Hrvatske studije u Zagrebu. Kulturni je animator, vizualni umjetnik i fotograf. Živi i radi u Koprivnici.

IVAN GUNDIĆ

Rođen je1993. u Koprivnici. Završio je preddiplomski studij na Fakultetu političkih znanosti i studira na Katedri za fotografiju na ADU u Zagrebu. Živi u Zagrebu i Koprivnici.

ALEN NOVOSELEC 

Rođen je 1969. u Varaždinu. Završio je kiparstvo na ALU u Zagrebu. Radi na ALU u Zagrebu, Odsjek za konzerviranje i restauriranje.

TOMISLAV TURKOVIĆ rođen je 1981. u Koprivnici. Diplomirao je dizajn na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se grafičkim dizajnom i fotografijom.

 

Izložbu u Gradskoj galeriji Labin posjetite do 13. listopada 2018.

 

Radno vrijeme galerije:

Rujan

Od ponedjeljka do petka od 9 do 13 i od 17 do 20 sati.

Subotom od 9 do 13 sati.

Listopad

Od ponedjeljka do subote od 9 do 13 sati.

Nedjeljom zatvoreno.

 

Izložba je realizirana uz potporu i suradnju Pučkog otvorenog učilišta Labin, Grada Labina, Istarske županije i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

 

Zahvaljujemo se tvrtkama LABIN 2000 i Vodovod Labin d.o.o.

 

 

 

Dobrodošli!

 

 

Gradska galerija Labin

Ul. 1. Maja 5, 52100 Labin

T: ++385 52 852 123 / GSM: ++385 99 261 32 80 

E1: galerijalabin@gmail.com

E2: ggalerijalabin@gmail.com

 

http://www.uciliste-labin.hr/

 

https://www.facebook.com/gradskagalerijalabin/